Tefsir Ibn Kesira - skraćeno izdanje

KNJIGE ID kartica
Naslov: Tefsir Ibn Kesira - skraćeno izdanje
Jezik: Bosanski
Autor: Muhammed Nesib er-Rifai
Prijevod: Grupa daija
Izvor: Pomoćni ured za islamsko misionarstvo - Rebva
Kratki opis: Jedan od najvažnijih klasičnih tefsira. Uz jasnoću izraza i obuhvatnost značenja malog je obima u odnosu na druge tefsire. Allah Uzvišeni mu je učinio kabul među ljudima, a posebno među običnim svijetom.
Od najvećih odlika ovog tefsira je:
- odabir najboljih načina za tefsir poput tefsir Kur’ana s Kur’anom, Kur’ana sa sunnetom itd.
- pridavanje važnosti jeziku i lancima prenosilaca te komentarisanje istih.
- pridavanje važnosti kiraetima i uzrocima objave.
Knjigu je skraćivao velik broj učenjaka, od najvažnijih i najljepših je skraćena verzija od šejha Muhameda Nesiba er Rifaija. Štampan je kod nas u jednom većem tomu.
Objavljeno: 2007-07-27
Kratki link: http://IslamHouse.com/47948
Ova ID kartica je prevedena na sljedeće jezike: Arapski - Bangalski - Uzbekistanski - Tajlandski - Malajalamski - Engleski
Atačmenti ( 1 )
1.
Tefsir Ibn Kesira - skraćeno
3.2 MB
: Tefsir Ibn Kesira - skraćeno.rar
Detaljni opis
ترجمة المفسر أبي الفداء إسماعيل بن كثير رحمه الله وغفر له
 
Biografija autora ovog tefsira, Ebul-Fida Isma'ila ibn Kesira – Allah mu se smilovao i oprostio mu
 
              On je čuveni imam i šejh hafiz Ebul-Fida Isma'il, sin čuvenog šejha, alima i vaiza Ebu-Hafsa Šihabuddina Umera, koji je bio vaiz svoga mjesta, Ibn-Kesir ibn Daw' ibn Kesir ibn Zer' el Kureši, iz Busre porijeklom, a odrastao i obrazovao se u Damasku. Pripadao je šafijskom selefijskom mezhebu i pravcu.
 
               Rođen je – Allah mu se smilovao i oprostio mu – u jednom selu nedaleko od Busre, istočno od Damaska, 701. h. Godine. Otac mu je umro u njegovoj četvrtoj godini života. Njega tada prihvata i odgaja brat Abdul-Vehab, a 706. h.g. prelazi u Damask, u petoj godini života. U Damasku sluša predavanja najpoznatijeg muhaddisa Šama Behauddina el-Kasima ibn Asakira, koji je umro 723. h.g., zatim Ishaka ibn Jahja'a el-Amidija šejha Zahirija, koji je preselio 725. h.g. šejhul-islama Tekijuddina Ahmeda ibn Tejmijje, koji je preselio 728. h.g., kojeg je naručito volio i cijenio čijim se znanjem najviše okoristio, zbog čega je imao velikih problema, ali je bio i njegov najčuveniji učenik. Fikh je uzeo od šejha Burhanuddina Ibrahima ibn Abdur-Rahmana el-Fezarija, koji je bio čuven po svom nadimku Ibnil-Ferkah, umro 729. h.g. Slušao je i Ahmeda ibn Ebi-Taliba, koji je živio preko sto godina, a poznat je kao Ibnuš-Šahne, umro 730. h.g. Učio je i od Isa'a Ibnil-Mut'ima i Muhammeda ibn Zerada. Družio se i sa šejhom Džemalom Jusufom Ibniz-Zekki el-Mizzi, autorom čuvenog djela "Tehzibul-kemal", koji je umro 724. h.g. Mnogo se okoristio njegovim znanjem i oženio se njegovom ćerkom. Slušao je i Ibnir-Radijja i šejha hafiza Šemsuddina ez-Zehebija Muhammeda ibnn Ahmeda Kajmaza, koji je umro 748. h.g.
 
              Stekao je diplome od sljedećih alima iz Egipta: Ebul-Feth ed-Debbusija, Ali ibn Umera el-Vanija, Jusufa el-Hatenija, Ebu-Musaa el-Kirafija, El-Husejnija i drugih.
 
              Za njega Ibn-Hadžer u svom djelu "Eddurerul kamine fi a'janil mietis samine" kaže: "Bavio se hadiskom naukom, sakupio tefsir, i počeo pisati veliko djelo u fikhu, ali ga nije dovršio. Sakupio je historijsko djelo koje je nazvao "Početak i kraj", napisao biografiju najznačajnijih šafija, pojasnio stepene hadisa spomenutih u fikhskom djelu šafijskog mezheba "Et-Tenbih" i "Muhtesarul-Hadžib" i započeo komentar Buharije. Družio se Mizzijem i pred njim pročitao "Tehzibul-kemal" i oženio se njegovom ćerkom. Učio je i pred Ibn-Tejmijjom i neuobičajeno ga zavolio i zbog toga imao velikih poteškoća."
 
            Imao je izrazito jako pamćenje i volio se na lijep način šaliti. Njegova su djela, još za njegova života, bila čuvena diljem islamskoga svijeta, a poslije njegove smrti mnogi su se okoristili njima. On nije bio od onih muhaddisa koji su težili da sakupe hadise sa kratkim senedom, niti je razlikovao hadise sa kratkim od hadisa sa dugim senedom, nego je bio muhaddis koji je veoma dobro poznavao fikh. Međutim, i pored toga on je napisao skraćenu verziju čuvenog djela o hadiskim naukama od Ibn-Salaha.[1] Es-Sujuti je odgovorio Ibn-Hadžeru na njegove riječi da Ibn-Kesir nije bio klasični muhaddis nego da je bio muhaddis fakih (da se više bavio fikhom kroz hadis) rekavši: "On je bio stručnjak u pitanjima hadiskih znanosti, raspoznavanja vjerodostojnih hadisa i onih koji to nisu, raspoznavanja nedostataka seneda, različitosti njihovih predanja i pouzdanosti njihovih prenosilaca, a što se tiče visokog ili nižeg seneda – to spada u dopunske stvari, a ne u temeljne discipline."
 
             O njemu je čuveni alim i hafiz hadisa Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed Kajmaz ez-Zehebi u svom djelu El-Mu'džemul muhtess rekao: "On je bio imam, muftija, vrsni muhaddis, vješti fakih, mufessir koji izvanredno poznaje tefsire i od njih prenosi, ima dosta korisnih djela koje je napisao. Preselio je na bolji svijet u ša'banu 774. h.g. i bio je već oslijepio u poznim godinama svog života."
 
              A šejh Ebu-Abdillah Šemsuddin Muhammed ibn Ebi-Bekr Nasiruddin ed Dimeški (preselio 842. h.g.) u svome djelu o Ibn-Tejmijji, koje se zove "Er-reddul vafir ala men zeame enne men semma ibne tejmijjete šejhul-islam kafir", nabrajajući njegove učenike veli: "...Jedan od njih je i šejh, veliki alim, hafiz Imauddin, provjereni muhaddis, prvak među historičarima, znalac tefsira, Ebul-Fida Isma'il, sin šejha čuvenog vaiza Ebi-Hafsa Umera ibn Kesira...rođen je 701. h.g. u jednom selu u predgrađu Damaska, zvanom Busra, u kojem je njegov otac bio vaiz (hatib). Umro je 774. h.g. i njegovoj dženazi je prisustvovao ogroman broj ljudi. Ukopan je po njegovoj oporuci uz sami kabur šejhul-islama Ibn-Tejmijje..."
 
              A čuveni historičar Ibn-Tagri Berdi el-Hanefi u svom djelu "El-Menhelus safi vel-mustesfa minel vafi" veli: "Šejh, uvaženi alim Imauddin Ebul-Fida... Bio je neumorni radnik, stekao mnogo znanja i mnogo napisao. Bio je izrazito sposoban u fikhu, tefsiru i hadisu. Dosta je djela sakupio i napisao. Bio je predavač, muhaddis i pisac. Pored hadisa, tefsira i fikha bio je i veliki poznavalac arapskog jezika. Ostao je na mjestu predavača i muftije sve do svoje smrti."
 
               U "El-Bedrut tali" u biografiji hafiza Ibn-Kesira stoji: "Imaduddin ibn Isma'il ibn Umer: isticao se u fikhu, tefsiru i gramatici, i bio je veliki poznavalac prenosilaca hadisa i nedostataka u hadiskim predanjima. Jedan od njegovih profesora od kojih je stekao znanje jeste i šejhul-islam Ibn-Tejmijje, kojeg je često pratio i izuzetno ga zavolio. Bio je muftija i predavač i napisao je veoma korisna djela, od kojih je najpoznatiji njegov čuveni tefsir, koji se sastoji od više tomova, a u kojem je sakupio srž svih tefsira i sve to dobro pojasnio. U njemu je prenio razna mišljenja i predanja i sve to krunisao najljepšim i najkorisnijim opaskama. Njegov je tefsir, zasigurno, jedan od najboljih tefsira. Preselio je 774. h.g., rahimehullah."
 
                Mufessir Ibn-Kesir bio je čuven po provjeri podataka i naučnome radu, te je postao prvak u historiji, hadisu i tefsiru.
 
                Njegove su sljedeće riječi:
 
                Dani užurbano prolaze, a svako od nas ka svome edželu naočigled ide.
                                        Niko nije u stanju povratiti mladost koja je prošla niti otkloniti ovu starost koja bije.
 
               On je imao veliki broj učenika, među kojima su: Ibn-Hadždži, koji o svome učitelju kaže: "Bio je najbolji među hafizima hadisa koje smo zapamtili, i najbolje je poznavao hadiske nedostatke, njihove prenosioce i autentične i neautentične hadise. Njegovi savremenici od uleme to su mu priznavali. Ja ne pamtim da sam se ikada s njim sastao a da nisam nešto novo naučio."
 
             Ibn-Imad el-Hanbeli u svom djelu "Šezeratuz-zeheb" veli: "Čuveni hafiz Imaduddin naučio je napamet "Et-Tenbih" i "Muhtesar ibnil-Hadžib". Imao je veoma jako pamćenje, a veoma malo zaboravljao, i bio je oštrouman. Dao je svoj doprinos i u arapskom jeziku i pisao prozu." Za njega je Ibn-Habib rekao: "Puno je slušao i sakupljao, a zatim je mnogo pisao. Dugo je plijenio svojim izrazitim fetvama. Bio je veoma plodan muhaddis. Njegove su se fetve veoma daleko čule i bio je veoma precizan i naučan."
 
              Djela koja je napisao:
1.         Tefsir (komentar) Kur'ana časnog. Njegov se tefsir smatra jednim od najvrednijih klasičnih tefsira. On tumači Kur'an prije svega Kur'anom, zatim poznatim hadisima iz čuvenih hadiskih zbirki sa njihovim senedima. On daje kritički osvrt na senede (lance prenosilaca) hadisa i, u većini slučajeva, pojašnjava sve što se u njima nađe od nejasnoće, netačnosti i neosnovanosti. Zatim navodi mišljenja ashaba i tabiina. Sujuti za njegov tefsir kaže: "Nije napisan bolji tefsir u njegovom stilu."
2.         "El-Bidaje ven nihaje", historijsko djelo.
3.         "Kitabut-tekmil fi marifeti es-sikat ved-dua'fai vel-medžahil". U ovom svom djelu sakupio je dva poznata djela svoja dva učitelja, Mizzija i Zehebija: "Tehzibul-kemat fi esmair ridžal" i "Mizanul i'tidal fi nakdir ridžal" uz korisne dodatke vezane uz poznavanje prenosilaca hadisa.
4.         "Kitabul-hedji ves sunen fi ehadisil mesanidi ves sunen", poznato pod naslovom "Džami'ul-mesanid", u kome je sakupio musned imami Ahmeda, Bezzara, Ebu-Ja'le i Ibn Ebi-Šejbe, zajedno sa kutubis-sitte (šest najpoznatijih hadiskih zbirki, Buharije i Muslima i četiri poznata Sunena), koje je rasporedio po fikhskim temama.
5.         "Tabekatuš-šafi'ijje" – Biografija najpoznatijih šafija, osrednji tom u kome je i duža biografija imama Šafije.
6.         "Tahridžu ehadisit-tenbih" – Obrada hadisa u šafijskom fikhskom djelu Et-Tenbih.
7.         "Tahridžu ehadis Muhtesar Ibnil-Hadžib" – Obrada hadisa u šafijskom fikhskom djelu Muhtesarul-Hadžib.
8.         Komentar Buharije, koji nije dovršio.
9.         "Kitabul-ahkam" – Knjiga islamskih propisa, koju, isto tako, nije dovršio; stigao je do poglavlja o hadždžu.
10.       "Ihtisaru ulumil-hadis" – Djelo u kojem je skratio poznatu "Mukaddimu" Ibn-Salaha u hadiskim znanostima, a koje je poslije nazvano "El-Bai'sul hasis šerh ihtisar ulumil hadis".
11.       "Musnedu eš-Šejhani" tj. musned Ebu Bekra i Omera, radijellahu anhuma.
12.       "Es-siretu en-nebevijje".
13.       "Kitabul-mukaddimat" – Ovo svoje djelo spominje i na njega upućuje u djelu navedenom pod brojem 10.
14.       "Muhtesar Kitabul-Medhal" – Skraćena verzija knjige "Uvod" od Bejhekija. I ovo svoje djelo spominje u uvodu spomenutog djela od Ibn-Salaha.
15.       "Risaletul-džihad" – Ovo je djelo štampano.
 
              Autor El-Menhela kaže: "Preselio je u četvrtak 26. ša'bana 774. h.g. u sedamdeset četvrtoj godini svoga života, Allah mu se smilovao."[2]
 

[1]Ibn Kesir je to svoje djelo nazvao "Ihtisaru ulumil hadisi; njega je prokomentirao naš suvremenik šejh Ahmed Muhammed Šakir, rahimehullah, i dao mu naziv "El-Bai'sul hasis."
[2] Ovu biografiju sam napisao koristeći sljedeće izvore: "Kitabu dureril kamine fi e'jani mietis samine" od hafiza Ibn Hadžera el-Askalanija, "Er-Redul vafir ala men ze'ame enne men semma ibni Tejmijjete šejhul-islami kafir" od Ibn-Nasruddina ed-Dimiškija, "El-Menhelus safi vel mustevfa minel vafi" od Ebil-Mehasin Džemaluddina Ibn-Tagrija, "Šezeratuz-zeheb" od Ibn-Imad el-Hanbelija, "El-Bedrut tali", "Trdžemetul Ibn-Kesir" od šejha Muhammeda Abdur-Rezzaka Hamze, koji je bio muderris u Haremu Meke, rahimehullah, a njegova biografija Ibn-Kesira navedena je u uvodu djela "El-Ba'sil hasis šerh ihtisari ulimil hadis". Allah, dž.š., smilovao se svima Svojom neizmjernom milošću.
Blagodat života
Go to the Top